U petak, 4.10.2013. godine,
u 7 sati i 5 minuta, hrabra skupina biciklista amatera odvažila se krenuti
biciklama iz Splita na težak i zahtjevan put dug 180 km i ukupnim usponom od
2670 m. Zanimljivo je to što se radilo o dvoje pedesetgodišnjaka, Boris M. i
Dražen K. iz BK Pedala - Split i jednoj dami od četrdeset godina, Snježani N. koja
se prvi put upoznaje sa ekipom i odlučuje prvi put odvozit rutu dužu od 90 km.
Četvrti sudionik iz Makarske, Mate V. priključio se skupini na Dubcima.
Planirana ruta bila je na relaciji Split, Makarska, uspon iz Makarske na vrh
Sv. Jure (1762 m nm) na planini Biokovo, te povratak u Makarsku i Split, sve u jednom danu.Jutro je bilo prohladno sa nešto bure, al' nebo je bilo potpuno vedro, sunce samo što nije provirilo nad planinom Mosor. Mjesto okupljanja je bilo na Visokoj, preko puta HEP-a, u 7 sati. Kako je izjutra bilo nešto bure i malo prohladno, na putu iz Splita prema Omišu, bura i hladnoća nisu bitno utjecali na sam tijek vožnje. U Omiš smo stigli u 7 sati i 55 minuta. Razdanilo se, sunce se pokazalo u punom svom sjaju a priroda je bila nadahnjujuća.
Na putu prema Ruskamenu i dalje prema Dubcima/Vrulje imali smo na mahove, jače udare bure tako da smo se u nekoliko navrata, doslovno borili sa burom ali kad vidite kako jedna dama junački probija kroz buru i najveći mrzoljubci bure rekli bi da je nema.
Kako smo
se lagano približavali Dubcima, planine su nanovo sakrile sunce, a ono kao da
je znatiželjno, potpomognuto zrakama, kao nekim ručicama, izvirivalo na
obroncima i povremeno nam golicalo radosna lica.
Stigli smo na Dubce u 8 sati i 55 minuta. U tom trenutku bili smo super zadovoljni jer smo znali da bure više neće biti a na posljetku je tako i bilo. Usljedila je petminutna pauza, taman za rastegnuti noge i tijelo te napravit nekoliko fotografija za uspomenu. Put je nastavljen sa velikim olakšanjem jer je usljedilo spustanje prema Brelima i Makarskoj. Već na samom početku spusta od Dubaca prema Brelima čekao na je naš prijatelj, zaljubljenik u biciklizam i dugoprugaš, Mate Vodanović zvani Pruga. Čovjek sa toliko prijeđenih kilometara u jednoj godini da bi postidio i vozače automobila koji voze na duže relacije. Silno se obradovao i nije moga vjerovati svojim očima da je s nama i jedna gospođa. Do sada smo vozili samo u muškom društvu.
Sunce je ugodno grijalo, bilo je prometno ali i sve korektno. Kamjoni i autobusi bi usporavali procijenivši da nas ne mogu zaobići, a neki bi zbog naše sigurnosti uključivali zvučne signale kako bi nam dali do znanja da nam se približavaju. Mate je u međuvremenu imao i malu nezgodu, probila mu se guma, uspio je sanirati i doći do Makarske te je skoknuo doma kako bi je zamijenio.
Stigli smo u Makarsku u 9 sati i 35 minuta. Grad prekrasan, riva okupana suncem, tražimo štekat za ispiti prvu jutarnju kavu. Zasjeli smo i guštamo, neopisiv osjećaj. Prepuštamo se ugođaju i ne razmišljamo o teškom i zahtijevnom usponu koji nas uskoro očekuje. Zvovemo Matu da nam se pridruži na rivi al on i dalje zauzet izmjenom zračnice poručuje da će nas čekati kod supermarketa Konzum, na samom izlazu iz Makarske.
Proletilo je vrijeme, zadržali smo se više od jednog sata na rivi a moramo još do Konzuma za obnovit zalihe. Krećemo s rive oko 10 sati i 30 minuta. U 11 sati, nakon kupljenih sitnica u Konzuma, svi zajedno polazimo na put konstantnog uspona, na Sv. Juru od 1762 m nm. Več nam se pomalo čini da kasnimo, da smo se previše zadržali, jer je bio plan do vrha doći najkasnije do 14:00 sati.
Vozimo u laganom ritmu, čim pričamo kondicija nije upitna i stižemo na glavni ulaz Park prirode Biokovo u 11 sati i 30 minuta. Malo okrijepe, nekoliko riječi sa dežurnim na rampi i krećemo.
Vozimo kroz prekrasnu crnogoričnu šumu, uspon nije naporan, Snježa vozi kao pravi profesionalac, ritam odličan, pričamo, može se. 
Stajemo na prvom vidikovcu
jer jednostavno ne možemo odoljeti prekrasnom pogledu koji puca prema Podgori,
Makarskoj, Hvaru, Braču, Splitu. Uživamo na suncu i prekrasnoj panorami,
škljocaju fotoaparati. Nastavljamo laganim tempom. Sljedeće zaustavno mjesto je
Ravna Vlaška, na visini od 1228 m nm. U međuvremenu susrećemo
grupu turista koji su biciklama
došli do prvog odmorišta, razgledavaju uokolo, guštaju u
preljepom krajobrazu. Vozimo dalje i nešto prije Ravne Vlaške susrećemo
ergelu prekrasnih konja koji su se ukipili nasred puta i nedaju se smesti od
automobila koji strpljivo čekaju da se pomaknu, al' oni ni makac. Koristimo priliku i sve lijepo fotografiramo.
Na Ravnu Vlašku stižemo oko 13 sati i 30 minuta, iako veoma kasno od planiranog vremena, tu po rasporedu ostajemo neko vrijeme kako bi se okrijepili i povratili izgubljenu snagu. S ove pozicije imamo prekrasan pogled na sve srednjodalmatinske otoke i pogled nam puca u nedogled. Lijep prizor. Oko 14 sati krećemo na završni dio gdje nas čekaju nova lijepa i divlja planinska prostranstva. Svjesni smo da sad napadamo jedan od najtežih uspona, "Uspon smrti" kako smo ga nazvali u prijašnjim vožnjama. On se nalazi nešto prije zadnjih serpentina i završnog uspona. Taj dio uspona je dug oko 500 m i nebi ga se trebalo brže voziti, jer treba sačuvati snagu i kondiciju za zadnji uspon. Nismo daleko jedno od drugog, donekle se pratimo. Mate u stilu velikog kavalira, bez obzira na teški uspon kojeg prolazimo, pomaže dami i u intervalima je gura na jednom dijelu teškog uspona. Za svaku pohvalu. Mate bravo!
Prošli smo najgore, nitko se ne tuži na umor, bolove u kolinima, mišićima, ligamentima, vozi se, vozi do krajnjeg cilja. Započinju serpentine, već odavno vidimo vrh Sv. Jure na kojem se kočeperi ogromni, crveno bijeli odašiljać. U pozadini svega na istočnim obroncima, smjestila se, onako stidljivo, samozatajno, mala crkvica Sv. Jure. Serpentine prolazimo i iz izlaza u zadnjem zavoju ugledamo dugi pravac i takav uspon prema vrhu od kojeg ti se ledi krv u žilama, kao u nekom najstršnijem Holiwoodskom horor film. Al' u isti mah pomisliš, ako si već toliki put prevalio i odvozio predhodne uspone, nema smisla sad silazit s bicikle i još to malo uspona gurati do vrha. Za završni udarac cidiš zadnje atome snage i uspinješ se postepeno, metar po metar, zadovoljan, ispunjen nekakvim čudnim osjećajem dolaziš do samog vrha, odnosno velike visoke željezne ograde koja sprječava ulaz nezaposlenima u objekt u kojem se nalazi supermoderna tehnologija za odašiljanje TV signala u visokoj HD rezoluciji. Prošle godine smo sve to lijepo razgledali zahvaljujući prijatelju Mati i njegovom poznaniku Peri.
Snježana, sa nezaboravnim osmjehom na licu, junački vozi i dolazi do samog vrha a samo kad promislite da je vozila sve od Splita, jednostavno ne možete vjerovat svojim očima da je to s takvom lakoćom uspjela. 
Stigli smo na vrh u 15 sati i 28 minuta ali ne zaboravite da je to tek pola prevaljenog puta. Moramo se vratiti i u Split, osim Mate, on je domaćin. Je da je sad puno lakše jer nas čeka spust do Makarske al' i spust nosi velike opasnosti jer dovoljan je sekund nepažnje da sletite s puta zbog nekog kamenčića, pukotine ili rupe na putu. Usljedio je zaslužen odmor te vadimo sve raspoložive namirnice koje smo ponijeli sa sobom, obnavljamo energiju, vračamo se u normalu. Pogled nam seže u beskrajna prostranstva, imamo sve kao na dlanu, otoke srednjedalmatinskog arhipelaga, planine, more, nebo, sve, fenomenalan osječaj, kakav neopisiv užitak.
Spremamo se na povratak. Krećemo oko 16 sati i 10 minuta. Snježana vozi oprezno. Nismo brzi kao šta znamo biti, ipak je s nama jedna dama, pažljivi smo. Iako već znamo da će nas uloviti mrak prema Splitu, ne žurimo. Spust je uvijek pravi užitak. Sad gledamo na prirodu iz druge perspektive iz drugog kuta.
Stižemo u 17 sati i 15 minuta do ulazno-izlazne rampe Park prirode Biokovo, pozdravljamo se sa čuvarom koji nas ujedno i fotografira i nastavljamo put prema Makarskoj. Stižemo u makarsku i pozdravljamo se s prijateljem Matom, on je ipak iz Makarske a mi nastavljamo.
Prolazimo Omiš i već nam je lakše jer je prema Splitu reduciran promet a kolnik je odlično osvijetljen, što nije bio slučaj od Dubaca do Omiša. Stižemo na periferiju Splita, u Stobreč oko 21sat i 15 minuta. Snježana se predhodno dogovorila s prijateljicom gdje da dođe autom po nju. Dionica od Stobreča do Split je poprilično opasna i dobro je uradila što je pozvala prijateljicu jer su vozači na ptezu između Šina, Sirobuje i groblja Lovrinac nepažljivi i neobuzdani. Biciklu smo joj smjestili u portapak, srdačno se pozdravili kao da još i sami nismo bili svijesni što smo sve odpedalirali. Ja i prijatelj smo nastavili vožnju zaobilazno, kroz Stobreč i tim smjerom došli do Splita ispunjeni zadovoljštinom i činjenicom da je sve proteklo u najboljem redu, bez i jednog problema na putu dugom 180 km sa osvojenim najvišim vrhom Biokova od 1762 m nm i svekupnim usponom od 2670 m.
Video uradak na: https://vimeo.com/76236917
The End
Nema komentara:
Objavi komentar