10. ISTRIA GRAN FONDO 2024.

Subota, 13.4.2024.

UMAG - ISTRA - HRVATSKA/CROATIA

UCI GRAN FONDO WORLD SERIES

10. ISTRIA GRAN FONDO 2024.

https://coloursofistria.com/en/events/istria-granfondo

Preko 1000 biciklista.

Najbrojniji: Slovenija 324, Italija 262, Austrija 122, Hrvatska 113, Slovačka 31, Mađarska 27, Srbija 26.

10. ISTRIA GRAN FONDO (The whole race)

 The results:

https://protime.si/hr/dogodek/10-istria-granfondo/ Qualified riders Umag 2024. https://ucigranfondoworldseries.com/wp-content/uploads/sites/186/2024/04/Qualified-riders-Umag-2024.pdf 2024 UCI GRAN FONDO WORLD CHAMPIONSHIPS AUGUST 28 - SEPTEMBER 1 https://granfondoaalborg.dk/en/ UCI GRAN FONDO WORLD SERIES https://ucigranfondoworldseries.com/en/calendar/ WORLD CHAMPIONSHIPS https://ucigranfondoworldseries.com/en/world-championships/ Camera & Video Editing BK PEDALA - SPLIT https://www.facebook.com/bk.pedala/ Spektakl na dva kotača. U utrci je sudjelovalo preko 1000 biciklista. Sinkronizacija podataka na videu je približno točna, jer u Garmin VIRB Edit nije bilo moguće otvoriti Google kartu za točno pozicioniranje video isječaka. --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Spectacle on two wheels. Over 1,000 cyclists took part in the race. The synchronization of the data on the video is approximately correct, because in Garmin VIRB Edit it was not possible to open the Google map for the exact positioning of the video clips. --------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Spettacolo su due ruote. Alla gara hanno partecipato più di 1.000 ciclisti. La sincronizzazione dei dati sul video è approssimativamente corretta, perché in Garmin VIRB Edit non era possibile aprire la mappa di Google per l'esatto posizionamento dei videoclip.

BK PEDALA - SPLIT © HRVATSKA/CEOATIA

3. GRANFONDO SKRADIN 2024.

• 
  
•         
• 
• 
  

CYCLING - 21:9 HD

ADIO 2022. !

Subota, 31.12.2022. ADIO 2022 ! Ruta: Split, Podstrana, Dugi Rat, Omiš, Lokva Rogoznica, Omiš, Dugi Rat , Podstrana i Split. Zadnja vožnja u 2022. godini. Sve čestitke i hvala svima koji su došli i odvozili do Lokve Rogoznice na Silvestrovo. S obzirom na velik odaziv biciklista, vožnja Jadranskom magistralom je prošla bez iti jednog incidenta. Bravo! Neka se ovako nastavi i u Novoj godini i svim godinama koje nam dolaze. Živija biciklizam! Puno zdravlja, sriće i ljubavi u Novoj 2023. godini želi Vam BK Pedala.🍾🥂 Muzika: Dire Straits - How Long (clip) Trio Suveniri - Kalelarga BK PEDALA © Split Hrvatska

 

Nedjelja, 2.10.2022.

ST - MAKARSKA - ST (122 km) RUTA: Split, Podstrana, Dugi Rat, Omiš, Brela, Baška Voda, Makarska, Baška Voda, Brela, Omiš, Dugi Rat, Podstrana, Stobreč i Split. MUZIKA: ERIC JOHNSON - Righteous - Trademark BK PEDALA - Split (Croatia/Hrvatska)

 Srijeda, 7.9.2022.

SPLIT - BAŠKA VODA - SPLIT

Music: JACK THAMMARAT - Goitar Idol 2009 Winner Cyclists: Igor, Boris (action camera), Anđelo i Aleksandar

BK PEDALA - Split (Croatia/Hrvatska)

Petak, 26.8.2022. Rout: SKRADIN - Dubravice, Rupe, Roški slap, Širitovci, Visovac, Drinovci, kanjon Čikole, Pakovo Selo, Konjevrate, Lozovac - SKRADIN Music: Guns N' Roses - November Rain - Piano & Guitar Cover (Yuval Salomon & Kfir Ochaion) BK PEDALA - Split (Croatia/Hrvatska)

 

Subota. 9.4.2022.

GF SKRADIN 2022 (Race)

Organizator utrke: Biciklistički klub „Krka-Skradin“

Suorganizatori utrke: Turistička zajednica Grad Skradin, Grad Skradin, Komunalno poduzeće Rivina Jaruga, NP Krka, DVD Skradin.

           HAPPY  NEW  YEAR  !

 

SPLIT - LOKVA ROGOZNICA (Balkon) - SPLIT

 BK PEDALA - Split (Croatia/Hrvatska)

Pjesma American Flyers (From The "Amercian Flyers" Score) Izvođač Glenn Shorrock Album American Flyers Davatelj licence za YouTube: UMG (u ime diskografske kuće Verve Special Markets Premium); UNIAO BRASILEIRA DE EDITORAS DE MUSICA - UBEM, LatinAutorPerf, LatinAutor - UMPG, UMPG Publishing i društva za glazbena prava

SPLIT, HRVATSKA (CROATIA)

SPLIT - ŠESTANOVAC - SPLIT

Destinacije

Skradin

Visovac

                                

   Split

 

RIJEKA - SPLIT - DUBROVNIK

Split-Dubrovnik: pothvat za koji treba samo iskren osmjeh

  Official movie: https://vimeo.com/95981384

 Još prije pola godine, na vožnji BK Pedale u Rudu i Sinj, Mate Vodanović nam je pričao svom novom pothvatu koji planira za svibanj 2014. Radilo se o vožnji bicikom Rijeka-Dubrovnik (580km). Tada nisam ni pomišljala da ću se priključiti barem dijelu tog puta iako smo Matu svi u tome podržali. Kako se vrijeme tog pothvata približilo, tako je i Matin entuzijazam rastao, a njime je zarazio i sve ostale.... tim više što je prikupljao donacije za dom „Maslina“ u kojem stanuje dvadesetoro djece različite dobi... od bebe stare samo 6 mjeseci, preko djece od prvog razreda OŠ do četvrtog razreda srednje škole...
Odlučili smo se priključiti kao podrška Mati barem od Splita do Dubrovnika (212 km), a prije naše uzbudljive avanture je prethodilo skupljanje donacija....
 

Moja prijateljica Šeila Balić je istog trenutka ponudila donaciju, a ujedno pokrenula još nekoliko ljudi dobra srca da se pridruže u kupovini higijenskih potrepština za djecu, dok se Tereza Vulić potrudila da organizira poklon paket u kojem su bile knjige za djecu školskog uzrasta... Pokrenula se energija dobrih ljudi...
 

 

 

 

Mate je u svom pothvatu krenuo iz Rijeke 10/5 u 11h.... Čuli smo se u jednoj od njegovih pauza pri kraju dana. Rekao mi je da je sve u redu i da ide po planu.. Dogovor je bio da budemo spremni za jutarnji pokret....
 

 

Alarm namještam na 4,50h i na 5h da slučajno ne bih ponovo zaspala... Međutim, oko 3,40h zvoni telefon... Mate je... kaže sljedeće: “Dobro jutro Snješka... Ja sam odustao... tijelo mi ne prima tekućinu i ne idem dalje... vi odlučite hoćete voziti ili ne...“ Odgovor je bio potvrdan.... Vozimo!!! Svi smo razmišljali na isti način... cilj nisu odvoženi kilometri već radost djece koja nas očekuju i kojima ćemo promijeniti svakodnevnicu barem na koji sat...
 

Mate je bio praćen cijelim putem ekipom makarskog HGSS-a... izvrsna ekipa koja mu je davala apsolutnu podršku u svemu, pa i mudroj odluci da odustane...
 

 

Krenuli smo iz Splita oko 5.45h... Svitanje... cesta prazna... nema ljepšeg osjećaja nego kada bicikliraš po cesti i imaš osjećaj da je to biciklistička staza pošto svi vozači automobila spavaju... To možete doživjeti samo u svitanje zore... zrak je drugačiji, sve miriše... a miris brnistre, kada prođete pored nje, ima energetski učinak...
 

Putovanje je teklo izvrsno... bez većih napora smo došli za 2,15h do Makarske gdje se izmjenio sastav prateće ekipe HGSS-a...
 

Za mene osobno je zanimljiv dio puta počeo od Makarske... Nizala su se mjesta kroz koja sam prošla autom, ali svaki biciklist zna da je proći negdje biciklom nemjerljiv doživljaj... More, stijene, Biokovo s druge strane, zelenilo i brnistra... cijelim putem brnistra u svom virtuoznom mirisu i cvatu.... To mi je bio poklon...
 

 

 

Nekako smo prošli Živogošće i došli do Ploča... Prekrasan pogled na Bačinska jezera... izgledaju zbilja čarobno... ulijevaju osjećaj mira, stabilnosti.... ravnoteže... Bilo je negdje oko 12h, i vrijeme za jednu kavu prije nego se suočimo sa zadnjih 100km puta... 

 

Sjeli smo u restoran „Pećina“... Zanimljivo mjesto i interijer, vlasnik izuzetno simpatičan i uljudan... mogla bih reči „bečka škola“ jer je u jednom trenutku ubrao prekrasnu mirisnu ružu i poklonio je... Atmosfera među ekipom BK Pedale i HGSS-a je bila izvanredna... 

Nastavak preko Opuzena prema Dubrovniku... Svaki detalj mi privlači pažnju dok noge mažinaju... Redovi kioska s narančama... oko nas šaš, voda, ravnica, zelenilo... i narančaste naranče... hahahaha... Predobar prizor...
 

Od Opuzena se penjemo cestom, a pogled pada na plodna polja koja osvajaju svojom simetrijom i bojama... Već se počelo osjećati jačanje juga... Nadamo se da će prema nama biti blago.. da će nas pustiti do Dubrovnika bez previše opiranja...
 

Vožnja se nastavlja preko granice prema Neumu... Granična policija neobično srdačna... Pitaju odakle smo krenuli i do kuda idemo... Zaželili su nam sretan put uz široki osmjeh...
 

Vjetar je bio sve jači.. Dražen ima problema s gumom i mijenja buvel... ali izgleda da se uzrok probijanja buvela nije otklonio pa Mate intervenira odmah nakon ponovnog ulaska na teritorij RH...
 

 

 

      Prethodi nam zadnjih 60-tak km do Dubrovnika... jugo nas tuče u prsi, umor pomalo svladava, ali se ne predajemo... drže nas pejzaži koji se mijenjaju pred našim očima... jedan ljepši od drugog... more, otoci, zelenilo... more... otoci... po koja crkvica na osamljenom mjestu.. more...

U Zatonu prije Dubrovnika sastanak cijelog tima i osvježenje... Saznajemo da nam još treba do cilja 12 km... zvuči šala... Krenemo i Dražen pita jednog prolaznika na cesti: „Koliko do Dubrovnika?“, a ovaj mu odgovara: „Dvadeset pet!!!“ Hahahahahaha.... to je bio naš najteži trenutak... u kojem je Dražen ozbiljno zaključio da ovaj laže, a ja sam mu savjetovala da se više ne raspituje...
 

Dolazak u grad je obilježen prolaskom preko mosta... Moram priznati da je Dubrovački most postao landmark i to s pravom.. Mislim da je imponentan i vizualno oku mio.... Proći biciklom sama preko te lijepo osmišljene građevine je izvrstan osjećaj.. U trenutku mog prolaska na mostu nije bilo jednog auta... vozila sam polako i gledala u vis... osjećala sam se kao pobjednik... pobjedila sam samu sebe...
 

 

 Naš je cilj ipak bio dom za djecu „Maslina“ koji se nalazi na prekrasnoj lokaciji.. U domu su nas dočekala djeca koja su se odmah ponudila za pomoć pri prenošenju donacija... Prekrasne djevojčice i dječaci, lijepo odgojeni, komunikativni, radosni što imaju goste... Bilo je zadovoljstvo razgovarati s njima... žele pričati o sebi, o sportu kojim se bave, školi, čak i o tome kako se dođe do njihove škole... Ravnateljica, odgajateljica i djeca su nas počastili kao dobri domaćini,a mi smo zaboravili na umor... Umor je jednostavno nestao u društvu ovih dragih mališana...
Vrijeme je brzo prošlo, a i nije ga bilo previše za druženje jer djeca imaju svoj ritam vezan za večeru i spavanje, tako smo se pozdravili uz rječi „Do sljedećeg susreta!!“...
 

Nakon toplog susreta u „Maslini“, bili smo gosti TZ Dubrovnika u restoranu „Mimoza“.. Ugodnom druženju je ipak došao kraj, pozdravili smo se s Dubrovnikom i njegovim čarima te krenuli prema Makarskoj i Splitu...
 

Bio je to lijep dan... još jedan kojeg ćemo se sigurno s osmjehom sjećati....

 Tekst: Snježana Ninković

SPLIT - MAKARSKA - Sv. JURE, 1762 m nm - SPLIT (180 km)

                                      USPON NA Sv. JURU                                   

    
U petak, 4.10.2013. godine, u 7 sati i 5 minuta, hrabra skupina biciklista amatera odvažila se krenuti biciklama iz Splita na težak i zahtjevan put dug 180 km i ukupnim usponom od 2670 m. Zanimljivo je to što se radilo o dvoje pedesetgodišnjaka, Boris M. i Dražen K. iz BK Pedala - Split i jednoj dami od četrdeset godina, Snježani N. koja se prvi put upoznaje sa ekipom i odlučuje prvi put odvozit rutu dužu od 90 km. Četvrti sudionik iz Makarske, Mate V. priključio se skupini na Dubcima. Planirana ruta bila je na relaciji Split, Makarska, uspon iz Makarske na vrh Sv. Jure (1762 m nm) na planini Biokovo, te povratak u Makarsku i Split,    sve u jednom danu.


    

Jutro je bilo prohladno sa nešto bure, al' nebo je bilo  potpuno vedro, sunce samo što nije provirilo nad planinom Mosor. Mjesto okupljanja je bilo na Visokoj, preko puta HEP-a, u 7 sati. Kako je izjutra bilo nešto bure i malo prohladno, na putu iz Splita prema Omišu, bura i hladnoća nisu bitno utjecali na sam tijek vožnje. U Omiš smo stigli u 7 sati i 55 minuta. Razdanilo se, sunce se pokazalo u punom svom sjaju a priroda je bila nadahnjujuća. 


 

Na putu prema Ruskamenu i dalje prema Dubcima/Vrulje imali smo na mahove, jače udare bure tako da smo se u nekoliko navrata, doslovno borili sa burom ali kad vidite kako jedna dama junački probija kroz buru i najveći mrzoljubci bure rekli bi da je nema. 


Kako smo se lagano približavali Dubcima, planine su nanovo sakrile sunce, a ono kao da je znatiželjno, potpomognuto zrakama, kao nekim ručicama, izvirivalo na obroncima i povremeno nam golicalo radosna lica. 





Stigli smo na Dubce u 8 sati i 55 minuta. U tom trenutku bili smo super zadovoljni jer smo znali da bure više neće biti a na posljetku  je tako i bilo. Usljedila je petminutna pauza, taman za rastegnuti noge i tijelo te napravit nekoliko fotografija za uspomenu. Put je nastavljen sa velikim olakšanjem jer je usljedilo spustanje prema Brelima i Makarskoj. Već na samom početku spusta od Dubaca prema Brelima čekao na je naš prijatelj, zaljubljenik u biciklizam i dugoprugaš, Mate Vodanović zvani Pruga. Čovjek sa toliko prijeđenih kilometara u jednoj godini da bi postidio i vozače automobila koji voze na duže relacije. Silno se obradovao i nije moga vjerovati svojim očima da je s nama i jedna gospođa. Do sada smo vozili samo u muškom društvu. 

Sunce je ugodno grijalo, bilo je prometno ali i sve korektno. Kamjoni i autobusi bi usporavali procijenivši da nas ne mogu zaobići, a neki bi zbog naše sigurnosti uključivali zvučne signale kako bi nam dali do znanja da nam se približavaju. Mate je u međuvremenu imao i malu nezgodu, probila mu se guma, uspio je sanirati i doći do Makarske te je skoknuo doma kako bi je zamijenio. 



Stigli smo u Makarsku u 9 sati i 35 minuta. Grad prekrasan, riva okupana suncem, tražimo štekat za ispiti prvu jutarnju kavu. Zasjeli smo i guštamo, neopisiv osjećaj. Prepuštamo se ugođaju i ne razmišljamo o teškom i zahtijevnom usponu koji nas uskoro očekuje. Zvovemo Matu da nam se pridruži na rivi al on i dalje zauzet izmjenom  zračnice  poručuje da će nas čekati kod supermarketa Konzum, na samom izlazu iz Makarske. 


Proletilo je vrijeme, zadržali smo se više od jednog sata na rivi a moramo još do Konzuma za obnovit zalihe. Krećemo s rive oko 10 sati i 30 minuta. U 11 sati, nakon kupljenih sitnica u Konzuma, svi zajedno polazimo na put konstantnog uspona, na Sv. Juru od 1762 m nm. Več nam se pomalo čini da kasnimo, da smo se previše zadržali,  jer je bio plan do vrha doći najkasnije do 14:00 sati.



Vozimo u laganom ritmu, čim pričamo kondicija nije upitna i stižemo na glavni ulaz Park prirode Biokovo u 11 sati i 30 minuta. Malo okrijepe, nekoliko riječi sa dežurnim na rampi i krećemo.


 

Vozimo kroz prekrasnu crnogoričnu šumu, uspon nije naporan, Snježa vozi kao pravi profesionalac, ritam odličan, pričamo, može se. 




Stajemo na prvom vidikovcu jer jednostavno ne možemo odoljeti prekrasnom pogledu koji puca prema Podgori, Makarskoj, Hvaru, Braču, Splitu. Uživamo na suncu i prekrasnoj panorami, škljocaju fotoaparati. Nastavljamo laganim tempom. Sljedeće zaustavno mjesto je Ravna Vlaška, na visini od 1228 m nm.  U međuvremenu susrećemo grupu turista koji su biciklama došli do prvog odmorišta, razgledavaju uokolo, guštaju u preljepom krajobrazu. Vozimo dalje i nešto prije Ravne Vlaške susrećemo ergelu prekrasnih konja koji su se ukipili nasred puta i nedaju se smesti od automobila koji strpljivo čekaju da se pomaknu, al' oni ni makac.
Koristimo priliku i sve lijepo fotografiramo.



Na Ravnu Vlašku stižemo oko 13 sati i 30 minuta, iako veoma kasno od planiranog vremena,  tu po rasporedu ostajemo neko vrijeme kako bi se okrijepili i povratili izgubljenu snagu. S ove pozicije imamo prekrasan pogled na sve srednjodalmatinske otoke i pogled nam puca u nedogled. Lijep prizor. Oko 14 sati krećemo na završni dio gdje nas čekaju nova lijepa i divlja planinska prostranstva. Svjesni smo da sad napadamo jedan od najtežih uspona, "Uspon smrti" kako smo ga nazvali u prijašnjim vožnjama. On se nalazi nešto prije zadnjih serpentina i završnog uspona. Taj dio uspona je dug oko 500 m i nebi ga se trebalo brže voziti,  jer treba sačuvati snagu i kondiciju za zadnji uspon. Nismo daleko jedno  od drugog, donekle se pratimo.  Mate u stilu velikog kavalira, bez obzira na teški uspon kojeg prolazimo,  pomaže dami i u intervalima je gura na jednom dijelu teškog uspona. Za svaku pohvalu.  Mate bravo! 




Prošli smo najgore, nitko se ne tuži na umor, bolove u kolinima, mišićima, ligamentima, vozi se, vozi do krajnjeg cilja. Započinju serpentine, već odavno vidimo vrh Sv. Jure na kojem se kočeperi ogromni, crveno bijeli odašiljać. U pozadini svega na istočnim obroncima, smjestila se, onako stidljivo, samozatajno, mala crkvica Sv. Jure.                                                                                                                                                        Serpentine prolazimo i iz izlaza u zadnjem zavoju ugledamo dugi pravac i takav uspon prema vrhu od kojeg ti se ledi krv u žilama, kao u nekom najstršnijem Holiwoodskom horor film. Al' u isti mah pomisliš, ako si već toliki put prevalio i odvozio predhodne uspone, nema smisla sad silazit s bicikle i još to malo uspona gurati do vrha. Za završni udarac cidiš zadnje atome snage i uspinješ se postepeno, metar po metar, zadovoljan, ispunjen nekakvim čudnim osjećajem dolaziš do samog vrha, odnosno velike visoke željezne ograde koja sprječava ulaz nezaposlenima u objekt u kojem se nalazi supermoderna tehnologija za odašiljanje TV signala u visokoj HD rezoluciji. Prošle godine smo sve to lijepo razgledali zahvaljujući prijatelju Mati i njegovom poznaniku Peri.


Snježana, sa nezaboravnim osmjehom na licu, junački vozi i dolazi do samog vrha a samo kad promislite da je vozila sve od Splita, jednostavno ne možete vjerovat svojim očima da je to s takvom lakoćom uspjela. 






Stigli smo na vrh u 15 sati i 28 minuta ali ne zaboravite da je to tek pola prevaljenog puta. Moramo se vratiti i u Split, osim Mate, on je domaćin. Je da je sad puno lakše jer nas čeka spust do Makarske al' i spust nosi velike opasnosti jer dovoljan je sekund nepažnje da sletite s puta zbog nekog kamenčića, pukotine ili rupe na putu. Usljedio je zaslužen odmor te vadimo sve raspoložive namirnice koje smo ponijeli sa sobom, obnavljamo energiju, vračamo se u normalu. Pogled nam seže u beskrajna prostranstva, imamo sve kao na dlanu, otoke srednjedalmatinskog arhipelaga, planine, more, nebo, sve, fenomenalan osječaj, kakav neopisiv užitak. 

 


Spremamo se na povratak. Krećemo oko 16 sati i 10 minuta. Snježana vozi oprezno. Nismo brzi kao šta znamo biti, ipak je s nama jedna dama, pažljivi smo. Iako već znamo da će nas uloviti mrak prema Splitu, ne žurimo. Spust je uvijek pravi užitak. Sad gledamo na prirodu iz druge perspektive iz drugog kuta.




Stižemo u 17 sati i 15 minuta do ulazno-izlazne rampe Park prirode Biokovo, pozdravljamo se sa čuvarom koji nas ujedno i fotografira i nastavljamo put prema Makarskoj. Stižemo u makarsku i pozdravljamo se s prijateljem Matom, on je ipak iz Makarske a mi nastavljamo. 

Ne zadržavamo se u Makarskoj već grabimo brzim ritmom da nas ulovi što manje mraka i stižemo na Dubce oko 18 sati i 35 minuta. Sunce je zašlo, pada mrak, veće je ugodno, nema vjetra. Sva raspoloživa svijetla su nam upaljena i nemamo nikakvih problema. Promet je manjeg inteziteta, sve protječe u najboljem redu. Nema više fotografiranja, sad smo maximalno koncentrirani na vožnju, jer jedan krivi potez, malo nepažnje i evo ti nezgode al' vidi se da imamo iskustva i napredujemo super. Snježi sve pohvale za odličnu vožnju.  

 
Prolazimo Omiš i već nam je lakše jer je prema Splitu reduciran promet a kolnik je odlično osvijetljen, što nije bio slučaj od Dubaca do Omiša. Stižemo na periferiju Splita, u Stobreč oko 21sat i 15 minuta. Snježana se predhodno dogovorila s prijateljicom gdje da dođe autom po nju. Dionica od Stobreča do Split je poprilično opasna i dobro je uradila što je pozvala prijateljicu  jer su vozači na ptezu između Šina, Sirobuje i groblja Lovrinac nepažljivi i neobuzdani. Biciklu smo joj smjestili u portapak, srdačno se pozdravili  kao da još i sami nismo bili svijesni što smo sve odpedalirali. Ja i prijatelj smo nastavili vožnju zaobilazno, kroz Stobreč i tim smjerom došli do Splita ispunjeni zadovoljštinom i činjenicom da je sve proteklo u najboljem redu, bez i jednog problema na putu dugom 180 km sa osvojenim najvišim vrhom Biokova od 1762 m nm i svekupnim usponom od 2670 m.
                      

 Video uradak na: https://vimeo.com/76236917
                                        

                                                               The End